Popularna meteorologija
Krepuskularne zrake
Zalasci sunca trajna su čovjekova fascinacija. U kom god dijelu svijeta bili, uživamo u njihovoj ljepoti, fotografiramo ih želeći te trenutke sačuvati zauvijek. Fotografije zalazaka sunca uvijek su iznenađujuće lijepe i, iako je motiv uvijek isti, sve su različite.
Osobito su efektne fotografije na kojima su „uhvaćene“ zrake svjetlosti koje se šire od Sunca. Ako ih primjećujemo u vrijeme zore ili sumraka, nazivamo ih krepuskularnim, sunčevim ili sutonskim zrakama.
Krepuskularne zrake u atmosferskoj optici jesu zrake Sunčeve svjetlosti za koje se čini kao da isijavaju iz točke na nebu u kojoj se nalazi Sunce. Ove zrake, koje prolaze kroz razmake između oblaka (naročito stratokumulusa) ili između drugih objekata, jesu stubovi zraka osvijetljenog Sunčevom svjetlošću razdvojeni tamnijim područjima koja su zasjenjena oblacima. Usprkos tome što djeluje kao da se zrake spajaju u jednoj točci (odnosno da izviru iz nje), one su zapravo gotovo paralelni snopovi Sunčeve svjetlosti, a utisak da se spajaju u jednoj točci samo je efekt perspektive (slično, npr., načinu na koji nam djeluje da se željezničke šine spajaju u nekoj udaljenoj točci kad ih gledamo).
Često se pojavljuju u krepuskularnim satima (oko zore i sumraka), kad je kontrast između svjetlosti i tame najočitiji. Riječ krepuskularan potječe od latinske riječi crepusculum, što znači "sumrak".
Kako nastaju?
Sunčeve zrake vidimo zbog toga što u atmosferi dolazi do raspršenja svjetlosti na molekulama zraka i primjesama poput aerosola, prašine i kapljica vode. No, kad bi se svjetlost samo raspršila, vidjeli bi oko izlazećeg ili zalazećeg Sunca narančasto – crvene nijanse. Kad promatramo Sunčeve zrake, osim crvenkastih nijansi možemo primijetiti i tamnija područja. To su u stvari sjene koje potječu od oblaka ili planina. Ako na horizontu nema planina ni vidljivih oblaka, a postoje Sunčeve zrake, stvaraju ih jako udaljeni oblaci.
Za crvenkaste nijanse krepuskularnih zraka, kao i zalaska Sunca, odgovorno je raspršenje u atmosferi. Sunčeve zrake moraju do Zemljine površine, dakle do našeg oka, preći dulji put kad je Sunce nisko nad horizontom nego kad se ono nalazi visoko na nebu. Na molekulama zraka se najprije rasprše plava i ljubičasta svjetlost (zato je nebo plavo kad je Sunce iznad horizonta) i do nas u vrijeme izlaska ili zalaska Sunca dopire samo svjetlost duljih valnih duljina, dakle narančasta i crvena.
Osim Sunčevih zraka koje vidimo za vrijeme izlaska i zalaska Sunca, postoje i one koje izgledaju kao da se Sunce probija kroz oblake. Pomoći njih možemo još bolje shvatiti nastanak efekta zraka jer upravo to i vidimo: zrake (stupce svjetlosti koji potječu od Sunca) koje se probijaju kroz rupe u oblacima i tamnija područja koja su evidentno sjene oblaka.
Antikrepuskularne zrake
Zrake se u nekim slučajevima mogu protezati preko neba i može izgledati da se spajaju u antisolarnoj točci (točka na nebu koja je direktno suprotna onoj u kojoj je Sunce). U ovom slučaju one se nazivaju antikrepuskularnim zrakama. Ne uočavaju se lako kao krepuskularne. Ovo naizgled dvojno spajanje (i u solarnoj i u antisolarnoj točci) jest efekt perspektive analogan primjeru sa željezničkim šinama za koje se čini da se spajaju u suprotnim točkama u suprotnim smjerovima.
Fotografije: pixabay.com i Ivan Petanjek.
