Popularna meteorologija
Što kada posiječemo i zadnje drvo?
Vrući ljetni dan idealna je prilika za terensko mjerenje temperatura zraka na različitim mjestima i u različitim okruženjima. Odluka pada da će prvo mjesto biti na cesti, a drugo u sjeni drveta. Nešto prije dva sata popodne, dakle blizu dnevnog termičkog maksimuma, izlazim na cestu i stavljam moj priručni termometar na vrući asfalt. Gledam kako brojevi rastu i na 50,9 stupnjeva Celzija prekidam mjerenje. Nisam siguran u mogućnosti ovog termometra pa ne želim riskirati. Dok ga nosim prema frižideru očitavam 51,3 stupnja Celzija….
Nakon „resetiranja“ u ledenici, stavljam ga pod smokvu u Markovom „vrtlinu“, nekih pet metara udaljenu od mjesta mjerenja na cesti. Nakon nekoliko minuta brojač na termometru se zaustavlja na 34,1 stupanj Celzija. U isto to vrijeme, u dva sata popodne, motritelj na službenoj meteorološkoj stanici Puntamika mjeri 33,2 stupnja Celzija.
Na vrućem asfaltu temperatura prelazi 50 stupnjeva Celzija!
Mjerenjem pod Markovom smokvom dobivam „tek“ 34,1 stupanj Celzija.
Sedamnaest stupnjeva razlike na udaljenosti od pet metara, sedamnaest stupnjeva razlike između asfaltne ceste i sjene dikljanske smokve u Markovu vrtlinu. To je samo jedna smokva! Mala smokva! Ima u njoj više od pola stoljeća, ali je mala i sama u tom vrtlinu! Što da sam otišao u slavonsku hrastovu šumu? Kolika li bi tamo bila razlika?
I što kada posiječemo i zadnje drvo? Što kada posiječemo i tu dikljansku smokvu u Markovom vrtlinu i kada Zemlja krene put sudbine Venere? Sporazum iz Kyota, ugljični otisci, trgovina kvotama stakleničkim plinovima, Gretini prosvjedi, „zelena“ industrija, „zelena“ energija, sav taj biznis zvan klimatske promjene, ublažavanje klimatskih promjena, prilagodba klimatskim promjenama, svi naputci, tehničke smjernice Europske komisije, svi ti bakrači postat će besmisleni, irelevantni, nebitni ukoliko ne sačuvamo svako stablo, svaki hrast, svaku smokvu….
